168 sati

ponedjeljak, 13.06.2011.

Transatlanticism

NAPOMENA: Prije početka čitanja posta kliknuti na ovaj link i paralelno s glazbom čitati post do kraja :) LINK: Transatlanticism


-Evo me natrag. Doma sam iako se dom čini tako daleko. Kažu da gdje je srce da je tamo i dom. U mom slučaju je definitivno bilo tako.
Morsku klimu, šum valova i miris svježeg limuna zamjenila je vrućina gradskog asfalta, buka automobila i udisanje smoga.
-U glavi mi je bilo samo jedno - pronaći Marlene.
Utrčao sam u kuću, bacio torbe na pod i požurio upaliti računalo i baciti se u potragu. Nisam bio gladan, nisam bio žedan-čudo od osjećaja kojeg još i dan danas pamtim. Nije mi trebalo dugo dok nisam naišao na prve tragove o Marlene. Našao sam njen e-mail u svega sat-dva od mog dolaska kući. Iskoristio sam njenu e-mail adresu te jo pokušao dodati na MSN. Nakon par sati, gle čuda! Uspjelo je!
-Marlene je prihvatila moj zahtjev za prijateljstvo!
Aaaaaa, derao sam se po kući iz sveg glasa, majka je utrčala misleći da mi se nešto dogodilo! A ja sam skakao po krevetu i stalno iznova ponavljao: Uspjelo mi je! ''Našao sam ju! Aaaaaa!''
-Mislio sam da sanjam!
Majka me u čudu gledala komentirajući sebi u bradu kako nisam normalan. Obratio sam se Marlene i započeli smo razgovor, objasnio sam joj tko sam. Rekla je da nemam pojma koliko joj je drago da sam ju uspio naći.-Naravno, prvo što sam htio saznati su bili razlozi njenog ne dolaska tu večer. Rekla je da joj je ta večer bila jedna od najgorih u životu te da se posvađala sa ocem oko izlaska samnom. Nije joj dopustio da zadnju noć na odmoru ide van s nekim nepoznatim te ju je zaključao u sobi i nije joj dao van do jutra. Objasnila je kako je plakala cijelu noć te da joj je sad tek jasno zašto joj je pri odlasku gospodin s recepcije namignuo i zagonetno se nasmiješio! Rekla je da plače i sada, dok razgovara samnom, ali od sreće što sam ju pronašao! Sjećam se da mi je rekla kako je čim me ugledala pomislila da se u meni krije nešto posebno.
-Nemate pojma kako sam se osjećao taj dan!
Od tada smo se dopisivali svaki dan. Ja sam joj obećao da ću doći k njoj, da ćemo se vidjeti, imati priliku da budemo skupa, izađemo i provedemo se. Imao sam jak motiv i odlučio sam naći posao ne bi li što brže skupio novce kako bih posjetio Marlene.
-Radio sam svašta!
Raznosio letke, skladištario, pomagao starim ljudima, kosio travu po susjednim dvorištima i zemljištima pa čak i prodavao neke osobne stvari.
-Razumijete? To su bile samo stvari, novac je bio samo vrijednosni papir koji će mi pomoći da dođem lakše do Marlene. A ona? Ona..je bila stvarna, jedini nedostatak je bio u tome što je bila daleko. No meni to nije čak bilo toliko bitno. Dok god se budimo pod istim Suncem te tonemo u san ispod istog mjeseca, biti opet pored Marlene je bilo i više nego ostvarivo.
-Prošla je godina dana. Još uvijek se dopisujem s Marlene.
Još malo će mi biti osamnaest pa ću se moći samostalno uputiti k njoj. Piše mi da me čeka. Ja odgovaram da dolazim..
-Prošlo je više od šest mjeseci nakon toga, u međuvremenu sam napunio 18 godina. Ustajem svako jutro te provjeravam što mi je potrebno za odlazak u Norvešku, čekiram smještaj, način putovanja i zbrajam i oduzimam svoj putni budžet koji je tada moram priznati bio pozamašan. -Lipanj je.
Majka dolazi s posla. Ujedno i zadnji dan na poslu. Dobila je otkaz govori. Sve mi se opet srušilo. Ima 47 godina. U tim godinama nije lako naći posao opet. Nakon par neuspješnih javljanja na oglase za posao odlučio sam iz ladice izvaditi sve novce koje sam uštedio tijekom više od godine i pol i reći joj da neko vrijeme možemo izdržati s tim pa će se valjda netko od nas zaposliti već. -Od tada život je majku i mene prestao maziti.
Nakon što sam Marlene objasnio situaciju, učinilo mi se da je shvatila, no iz nekog razloga nakon par dana izgubili smo kontakt te se nismo čuli do dana današnjeg. Neki bi rekli da me jednostavno zaboravila, drugi da nas je život bacio svako na svoju stranu, treći da jednostavno nismo suđeni jedno drugome a četvrti da stvarno nemam sreće.
-U mahu prošla je 2008, za njom 2009, preletili smo i 2010. te je već pola 2011-te. Za to vrijeme bio sam sa par cura, vjerojatno je i ona bila sa nekolicinom muškaraca. U svakoj sam vidio Marlene i priželjkivao da je ona na njihovom mjestu. Tko zna da li je ona mislila isto i za mene...
-Prije par dana moja sestrična me pitala, nakon što sam joj prepričao ovu moju pustolovinu i priznao da još razmišljam o Marlene, zar ne mislim da ona možda sada već ima sređen život i nekoga važnog u njemu. -Odgovorio sam da mi to toliko sada nije ni bitno, da samo želim sjesti, zagrliti ju i porazgovarati s njom i da želim saznati što bi bilo kada bi nam se pružila prilika da neko vrijeme provedemo skupa te proživimo ono što nismo uspjeli u Brelima. Kažu da život piše romane, da dok nekom smrkne-drugom svane. Jedino što znam je da ne prođe dan a da ne pomislim na nju. Da znam da misli isto, bio bih već tamo. Ovaj put mi ne bi iskliznula iz ruku..KRAJ

subota, 11.06.2011.

Dan 6/7.

Neko doba noći je.
Ustajem iz kreveta, moje misli mi ne daju odmoriti se. Kad god sklopim oči, vidim nju, bojim se zaspati jel znam da ću svaki put usnuti isti san sa lastavicama, plažom gdje sam prvi put vidio Marlene i brodom koji nestaje kroz jutarnju maglu.
-Ne želim dopustiti da se raspadnem zbog sna!
Izašao sam na balkon udahnuti svjež zrak misleći da će mi pomoći da razbistrim glavu te bar na trenutak izbacim Marlene iz glave kako bih bar na sat vremena uspio zaspati.
-Prevario sam se.
Miris svježeg limuna ispod moga prozora me samo podsjetio na ne tako davne trenutke kada sam tek stigao u Brela i vrijeme koje sam proveo u tom divnom bajkovitom mjestu. Podsjetio me na Marlene, na trenutak kad smo se prvi put vidjeli pa sve do našeg zadnjeg razgovora na plaži. Sjeo sam na drvenu stolicu te odlučio promatrati more dok mi se oči same od sebe ne sklope i ne utonem u san.
Nije me bilo briga što ću sanjati, bilo mi je važno samo odmoriti se na sekundu.
-Tako je i bilo. Nekako sam zaspao! Ujutro su me probudile zrake sunca i tih povjetarac. Odlučio sam se sabrati te prestati glumiti curicu. -''Budi muško, Marlene računa na tebe.'' Rekao sam sam sebi.
Moju potragu za Marlene su već počeli polako prepričavati mještani, komentirajući kako se nikad u svom životu nisu susreli sa nekim tako mladim a tako odlučnim i punim vjere u nešto. U intenet caffeu su mi prolazili dani. Od jutra do mraka, tri dana za redom. Nakon ta tri dana potrošio sam svu svoju ušteđevinu samo da bih pronašao makar i jedan jedini podatak o Marlene. Jedino što sam uspio pronaći je adresa te mjesto rođenja njenog oca.
-Bio sam presretan što mi je pošlo za rukom bar nešto pronaći!
Za vrijeme našeg sedmog dana u Brelima poželio sam otići kući te nastaviti potragu iz topline svog doma. Ništa mi više nije imalo smisla pa sam predložio majci da unatoč tome što je dogovor bio da ostanemo deset dana, krenemo kući za Zagreb već sutra ujutro. Jednostavno sve te večeri, svi ti dani, bili su beznačajni bez Marlene u mojoj blizini.
-Bio sam ništa bez nje.
Majka kao majka je primjetila da samnom nešto nije u najboljem redu te se složila samnom.
-Jutro je stiglo, tjedan dana je iza mene. Tih sedam dana je bilo sve samo ne odmor!
Prije nego što smo majka i ja krenuli na put za Zagreb, odlučio sam još jednom otići do hotela u kojem je odsjela Marlene te pronaći gospodina s recepcije koji mi je pomogao i dao mi potrebne podatke na kojima se temeljila moja potraga. Nakon što sam pronašao gospodina i zahvalio mu se, obećao sam mu da ako ikad uspijem naći Marlene da ću mu zasigurno javiti jel je on najviše zaslužan za to. Gospodin se samo nasmješio te dobacio kako i dalje vjeruje u mene i da ga ne razočaram. Svratio sam usput i do plaže gdje sam proživio toliko emocija i osjetio toliko dubokih osjećaja prema Marlene. Obraćao sam se plaži i moru na kao da razgovaram s Marlene, govoreći kako znam da misli na mene i da ću ju naći kad-tad.
Pozdravio sam se sa svojim prijateljem Vladom, te mu zahvalio na svemu i tome što me trpio kada sam bio pijan i naporan. Izmjenili smo kontakte i to je bilo to.
-Zbogom Brela. Bilo je divno! Istovremeno mojih najdivnijih i najtežih 168 sati u životu! Slijedi povratak u Zagreb i surovu realnost. No tu se klupko tek polako raspliće..

Slika: zalazak Sunca na plaži gdje sam se prvi put susreo s Marlene

petak, 10.06.2011.

Dan 5.

Zora je! O da zora je!
Izgubljen totalno, budim se na plaži pored svog morskog prijatelja Vlada iz Mađarske. Ne gledajući na sat, teturajući odlazim u svoj apartman ubiti oko još koji sat u normalnom krevetu dok ne odlučim krenuti prema hotelu da vidim Marlene zadnji put ovoga ljeta a možda i zadnji put u svom životu.
-Usnio sam čudan san, lastavice koje lete iznad plaže na kojoj sam prvi put vidio Marlene i brod koji skupa sa lastavicama nestaje u zoru kroz gustu maglu.
-Oduvijek sam bio sanjar. Jedna izreka kaže kako: ,,Sanjar uvijek naposlijetku ostane sam sa svojim snom.'' -Ni malo ohrabrujuća izreka, rekao bih..
-Budim se! Steglo me u prsima i osjećam da trebam pogledati na sat. Točno je sedam sati!
Opet me oblio hladan znoj te sam samo izletio iz apartmana zaboravivši narukvice koje sam kupio večer prije.
-Trčao sam koliko god su me noge nosile, nisam znao hoću li stići na vrijeme!
Jednostavno sam morao. Ušao sam u hotel. Nije bilo vremena da pričekam lift pa sam krenuo stubama. Otrčao na recepciju i sreo istog gospodina koji mi je sinoć dao informacije.
-Upitao sam ga da li je otišla moja Marlene.
Na što mi je rekao da je mislio da sam mu došao zahvaliti jer je upravo prije pet minuta izašla te da je gotovo siguran da smo se mimoišli upravo.
-Ništa mi nije bilo jasno. Kako smo se mogli mimoići?!
Opet sam otrčao na glavni ulaz hotela. No tamo također nije nikoga bilo.
-Mojoj Marlene nije bilo traga. Otišla je..to je bilo to.. Čini se da ipak sanjar naposlijetku ostaje sam sa svojim snom..
Iz očaja sam se vratio na recepciju i zahvalio sam se gospodinu kojeg sam trenutak prije sreo. On se samo zagonetno nasmiješio te smo se pozdravili. Okrenuo sam leđa, još jednom zahvalio svima i krenuo prema izlazu hotela. Odjenom se gospodin pojavio ispred mene i rekao da je nepristojno otići bez rukovanja. Rukovali smo se i za to vrijeme mi je šapnuo:'' Pronaći ćeš ti nju..vjerujem u tebe.''
-Isprva mi nije bilo jasno ali tek nakon rukovanja sam shvatio da mi je u ruci ostao papirić sa njenim osobnim podacima ali i podacima njezinog oca.
-Htio sam zagrliti tog gospodina kao nikad nikog! Opet sam bio sretan kao malo dijete ali istovremeno izgubljen u vremenu i prostoru. Ostao sam sam. Samo sa komadićem papira u jednoj ruci na kojem piše moja prošlost, moja budućnost, moja sadašnjost - moje sve!
Po mom izlasku iz hotela sam se još jednom spustio na plažu gdje sam prvi put vidio Marlene i odlučio sjesti te baciti dva kamenčića u vodu, u spomen na nas dvoje, dignuo sam glavu prema nebu i rekao sam sebi:'' Pronaći ću te Marlene, ne znam kako ali hoću. Obećajem.''
-Moram priznati da sam taj dan izgubio volju za svime. Sjećam se da sam dan proveo viseći u internet caffeu koristeći informacije s papirića koji mi je dao gospodin s recepcije i pretražujući net u nadi da ću naći bilo kakve podatke o Marlene koji bi mi koristili u tome da ju pronađem i stupim ponovno u kontakt s njom. Plaža, gitara, more, sunce i san za mene više nisu postojali.
-Pronaći Marlene i saznati što se dogodilo tu večer je bila moja misija i shvatio sam je vrlo ozbiljno.

Brightwood - Wake

Lyrics:
Sixteen years and you're still on my mind.
I know you hear me.
I fall awake, and you're so far away.
I need you to be near me.

Come back for me.
Quiet i'll wait.
Will you find me here,
Underneath the raging sea?
I won't breathe.

I see you.
I'm so afraid.
But i reach out.
You never changed.

Pull me in, don't let me drown.
This will not be easy, you'll have to hold me down.
Tie me up, don't let me run.
Because another day without you is another lifeless one.

Caught in the waves,
In this endless ocean of people.
I will wait for you underneath the lights alive.
And i won't blink.

I'm so cold.
And i'm so afraid.
But i reach out..

četvrtak, 09.06.2011.

Dan 4.

Jutro je! Ooo da! Jutro je!
Baš se ne sjećam kako sam se sinoć dovukao do kreveta. Sudeći po količini pivskih boca na balkonu, bilo mi je poprilično zabavno.
-Izgleda da sam popio previše!
No mamurluk jedini put u mom životu nije djelovao na mene. Osim dosadne glavobolje koja me pratila od kada sam otvorio oči. Hitro sam se spremio i pohitao na istu plažu ispod hotela koju sam posjetio dan prije u društvu svoje majke. Čvrsto sam odlučio da ću iskoristiti priliku i prići 'zlatnoj djevojci' unatoč tome što je bila u društvu postarijeg gospodina. Čim sam stigao primjetio sam ju, kimnuo sam joj glavom i nasmijao se, digla je pogled sa knjige i učinila je isto te se nastavila smiješiti. Primjetio sam da pokraj nje na drugoj ležaljci sjedi već spomenuti gospodin koji me nekako mrko gledao pa se nisam još uvijek usudio prići, barem ne dok god je on u blizini.
-Odlučio sam! Čim se udalji prići ću joj i pokušati se sporazumjeti kako god znam i umijem! Nedugo nakon moje odluke i dogovora sa samim sobom, gospodin se digao i otišao prema štandu s voćem.
-Pomislio sam: '' To mi je prilika!''
Odvažno sam se ustao s ležaljke i krenuo prema njoj, gledajući samo u nju, nisam obraćao pozornost na to di stajem i kako hodam pa sam stao na nečiji pojas za vodu te se skoro raspao u sto komada pred njenim očima. No međutim, uspio sam nekako održati ravnotežu te nastavio hodati prema njoj razmišljajući kako i kojim rječima ću joj se obratiti. Srce mi je lupalo toliko jako da sam jedva mogao čuti vlastite misli. Preznojio sam se u trenutku, duboko udahnuo. Kleknuo pokraj njene ležaljke te joj uputio slijedeće riječi:'' Hy, my name is ....., I wanted to do this since I first saw you. Do you speak english?'' Na što je ona odgovorila:'' Hy! Yes, I was thinkg the same thing! Yes I speak english! My name is Marlene, nice to meet you! I was hoping you'll find a way to talk to me already!''
-Doduše, izgovorila je to nekim čudnim naglaskom pa sam razumio da se zove Anna.Već tada sam imao osjećaj kao da je cijeli svijet moj jel me nije otpilila kao zadnjeg papka te se htjela upoznati samnom!
Pitao sam ju odakle dolazi, rekla mi je da je iz Norveške i da me primjetila prvu noć u gradu te da se nekako nadala da ćemo se opet sresti. Nakon toga sam ju pitao da li je čovjek sa njom njen otac, na što se ona nasmiješila i odgovorila potvrdno.
-Ipak joj je bio otac, znao sam!
Primjetio sam kako se njen otac vraća sa štanda s voćem te sam brže bolje požurio razgovor i pitao je ima li što u planu večeras. Odgovorila je kao iz topa da bi joj bilo jako drago da izađe samnom van. Bio sam sretan poput malog djeteta. Sve do trenutka dok ju nisam pitao i zadnje pitanje toga dana a to je do kad ostaje. Odgovorila mi je da joj je danas zadnji dan ovdje te da sutra rano ujutro ide natrag u Norvešku. Oblio me hladan znoj. Nisam znao što bih rekao pa sam nešto promrmljao u stilu: ,,Okej, vidimo se onda navečer''! U petnaest do devet ispred hotela! Na što je ona odgovorila da jedva čeka. Nasmiješili smo se jedno drugome te ostatak dana izmjenjivati poglede. Bio sam presretan sto ću ju napokon vidjeti večeras na samo. Stvorio sam scenarij u glavi, kako ću ju dočekati ispred hotela, kako ćemo otići popiti piće, šetati, nešto negdje pojesti, svirati nam omiljene pjesme na plaži te se naposlijetku poljubiti.. Došlo je vrijeme da se krene s plaže. Prije samog odlaska dotrčao sam do nje kako bi ju podsjetio za naš dogovor na što je ona rekla da ne budem lud, da jedva čeka da se vidimo večeras!
-Mojoj sreći opet nije bilo kraja! Vratio sam se u apartman pjevajući, skakao sam od sreće i samo sam nas zamišljao zajedno. Ništa drugo mi nije bilo važno.
Okupao sam se, namirisao te isprobao milijun odjevnih kombinacija za tu večer. Sve je trebalo biti savršeno! Osjećao sam se poput mladoženje pred ženidbu! Nakon što sam se spremio za veliku večer, odlučio sam krenuti dvadesetak minuta ranije od planiranog kako bi stigao na vrijeme. Po putu sam nabasao na nekakav štand sa simpatičnim narukvicama. Prilično su mi se svidjele pa sam odlučio kupiti jednu za sebe i jednu za nju, kako bi imali iste te da me ima po čemu pamtiti. Na mjesto dogovora sam stigao desetak minuta ranije. Čekao sam trenutak kada ću joj opet ugledati lice, čudno skroz, ali kao da mi je falila a vidjeli smo se prije svega par sati.
-Kucnuo je čas, petnaest do devet je!
No međutim još nigdje je nema, ne pojavljuje se. Pomislio sam kako je to tipično za cure jer uvijek kasne bar pet minuta. No prošlo je petnaestak minuta i bilo je točno devet sati a ja sam i dalje čekao i čekao, ljudi su dolazili, ljudi su odlazili, prolazili pored mene. Toliko ljudi a ni jedno od tih ljudi nije osoba koju najviše od svega želim vidjeti. Prošlo je novih petnaestak minuta. Bilo je devet i petnaest. Na trenutak sam pomislio kako me izigrala i nasamarila te da je obična flertuša no spustio sam pogled u ''naše'' narukvice koje sam držao cijelo vrijeme u ruci te mi je nešto govorilo da to nije slučaj, da ona nije takva. Ljut na cijelu situaciju popeo sam se ispred samog ulaza u hotel ispitujući ljude jesu li vidjeli sličnu djevojku u proteklih pola sata u blizini.
-Nitko mi nije dao potvrdan odgovor. Bio sam očajan. Odlučio sam prošetati par krugova rivom i pokušati opet nekako naletiti na nju.
No međutim, ovaj put nisam bio te sreće. Ta moja šetnja se otegnula na sat vremena, znači već je bilo oko deset sati i petnaest minuta. Odlučio sam jo jednom otići na mjesto između šetalista i plaže hotela gdje smo se dogovorili naći. Stajao sam tamo jos nekih dvadesetak minuta te sam bijesan na cijelu situaciju odlučio otići u hotel i zamoliti na recepciji da ako ikako postoji šansa da kontaktiraju sobu u kojoj se ona nalazi. To sam i napravio, objasnio sam im da se cura s kojom sam se trebao naći imenom Anna nije pojavila, da se brinem, da je iz Norveške te da sutra ujutro rano odlazi i da se nismo uspjeli pozdraviti. Na što sam dobio odgovor da mi ne mogu pomoći zbog toga što ne smiju odavati nikakve informacije o gostima nikome te su me zamolili da se udaljim iz hotela ako je moguće. Na što sam ja doslovno poludio, napravio scenu i rekao da mi pozovu šefa recepcije i da želim s njim razgovarati. Pojavio se pristojan srednjovječni gospodin koji me saslušao i mirnim glasom rekao da će vidjeti što može napraviti. Ponovio sam i njemu da se cura zove Anna te da je iz Norveške s ocem stigla te da sutra putuje natrag. Gospodin mi je odgovorio da se u njihovom kompjuterskom popisu gostiju ne nalazi nikakva Anna iz Norveške. Nisam želio vjerovati u to te sam inzistirao da ponove pretragu. Iza mene je stajala starija gospođa koja je sve to pomno promatrala. Gospodin s recepcije mi je rekao da postoje samo četiri gosta iz Norveške koji se trenutno nalaze u hotelu te sam ga potom zamolio da mi pokaže na monitoru koji su to gosti. Odgovorio je da to nikako ne smije i da bi zbog toga mogao izgubiti posao. U jadu sam spustio glavu ne znajući što napraviti. Kada se iza mene začuo glas:'' Dajte dečku da nađe svoju curu, pa zar ne vidite da je to ljubav?'' Bila je to starica koja je stajala čitavo vrijeme iza mene i pratila cijelu situaciju. Gospodin na recepciji je reagirao, zakolutao očima te okrenuo monitor prema meni i pokazao mi je sve četiri osobe iz Norveške i nisam mogao vjerovati među njima je bila i moja 'zlatna djevojka' imenom Marlene!
-Skoro sam zaplakao od sreće!
Zamolio sam ih da ju nazovu u sobu i zamole da siđe u predvorje hotela. Bilo je već poprilično kasno pa je gospodin s recepcije to odbio napraviti rekavši mi da to stvarno ne bi smio i da je već dovoljno riskirao samim tim što mi je pokazao goste na monitoru. Došapnuo mi je da ako hoću da mogu sutra ujutro u sedam sati doći ispred glavnog ulaza u hotel, pričekati, te da ćemo se 'zlatna djevojka' i ja sigurno vidjeti na njenom odlasku iz hotela!
-Bio sam tako tužan, nisam znao što da mislim. Svakakve misli su mi prolazile kroz glavu. Ponovno sam se osjetio tako prazno. Emocije su se ugušile, sve je nestalo, moj svijet se srušio.
Ostatak večeri sam proveo svirajući gitaru uz ogromne količine alkohola na plaži sa mojim morskim prijateljem kojeg sam upoznao tu večer, Mađarom imenom Vlad. Jako dobar i iskren čovjek, koji je začudo imao stpljenja i živaca za moje ne baš trijezne priče i jadikovke. Tješio me govoreći kako će sve biti okej, da je on siguran kako je ona htjela doći i kako mora da se dogodilo nešto neuobičajeno što ju je spriječilo. Na trenutak sam osjetio žaljenje prema Vladu jel me čovjek samo htio utješiti no nije imao pojma koliko me te njegove riječi još više bole i lome. Ostatak večeri mi je skroz u magli, sjećam se pjesme, sjećam se suza, sjećam se boca pive, puknute žice na gitari i naizgled izgubljene ljubavi...

utorak, 07.06.2011.

Dan 3.

Jutro je! OPET! Za razliku od prethodnog jutra, nije mi se baš dizalo iz kreveta i osjećao sam se nekako prazno. Najradije bih ostao ležati u krevetu cijeli dan, no miris svježeg limuna ispod mog balkona mi se polako uvlačio u nosnice i samo taj miris me tjerao da se izvučem iz kreveta te odem na balkon popiti jutarnju kavu, umiti lice i doći k sebi. U nekom tmurnom tonu je započeo taj treći dan rekao bih. Namrgođen, tužan te ljut na sebe otišao sam na plažu na kojoj se moja majka već udomaćila te sam samo promatrao more bacajući kamenčiće u daljinu razmišljajući o njoj, 'zlatnoj djevojci' sve dok nije došlo vrijeme ručka. Majka i ja otišli smo u već spomenutu konobu na rivi, naručili smo lignje koje inače obožavam, no danas mi se nisu posebno jele. Čak sam ih jedva primjećivao na tanjuru, jeo sam mehanički i pri tome kada god bi naišla malo veća grupa ljudi, bacio pribor za jelo te pomno promatrao hoću li možda među njima ugledati svoju 'zlatnu djevojku'. No bez uspjeha. I kada bi mi se od neke osobe učinilo da je to ona i da ju vidim u daljini, kada bi prišla bliže ispostavilo bi se da je to ipak netko drugi. Krive procjene su me zaista znale koštati živaca u takvim prilikama. No odjenom, kao grom iz vedra neba, predložio sam majci da nakon ručka promjenimo plažu tj. da ću ju ja odvesti na jednu koja mi se posebno svidjela. Majka se isprva nećkala ali je nakon nekog vremena popustila mojem uvjeravanju i nagovaranju te smo otišli na zadnju plažu do koje sam prethodni dan uspio dopješačiti te smo se tamo smjestili. Bila je to u biti hotelska plaža, baš onakva kakve moja majka prezire, no na sreću nije bilo prenatrpano, vjerojatno zbog toga što je bilo već kasnije poslijepodne te je većina ljudi otišla u svoje apartmane ili hotelske sobe. Iskreno, ni dan danas ne znam zašto sam baš pored svih ostalih plaža poželio otići baš na tu određenu. Stigli smo! Prije nego što sam spustio naprtnjaču na zemlju ostao sam stajati i gledati naokolo ne bi li bar jednim krajičkom oka primjetio 'zlatnu djevojku'. Gledao sam, gledao i gledao. Lijevo pa desno, tako par puta. Baš kada sam se ponovno počeo osjećati gubitnički, odjednom, na štandu s voćem u daljini sam uočio djevojku koja je s leđa izgledala identično poput moje 'zlatne djevojke'. Sunce me obasjalo! Jedino što sam u tom trenutku poželio je da to zaista i bude ona kada se okrene i krene natrag prema plaži. Okrenula se i za divno čudo! Bila je to ona! Nisam mogao vjerovati svojim očima! Kretala se takvom elegancijom dok je njena zlatna kosa lepršala na laganom povjetarcu. Trenutak za pamćenje! Slow motion! Smiješak mi nije silazio s lica, opet sam bio onaj stari i osjećao sam se ponovno živo. Na kraju je ispalo da je njezina ležaljka udaljena svega par metara od moje. Nitko nije bio sretniji od mene! Unatoč ugodi i veselju koje sam osjetio ugledavši je, moja sreća je bila kratkog vijeka. Naime, 'zlatna djevojka' nije bila sama. Imala je društvo vidno starijeg gospodina, po mojoj procjeni bar duplo starijeg od nje. Tu su me snašle nove muke i analiziranja jer nisam znao što da mislim tko joj je taj stariji gospodin, dečko, muž ili otac? Stvarno sam ih cijelo vrijeme promatrao i pokušao sam dokučiti u kakvom je odnosu ona s tim čovjekom. Iskreno, nadao sam se duboko da joj je to otac! Nakon petnaestak minuta je i ona mene primjetila. Pogledala me i ponovno se nasmiješila onako kako samo ona zna, te smo se nastavili gledati i kroz taj naš pogled sam mogao osjetiti kako komuniciramo na nekom univerzalnom jeziku, jeziku simpatija i jeziku ljubavi. Partner 'zlatne djevojke' je nedugo nakon toga shvatio da se nešto događa te odlučio da je i njemu a i njoj dosta plaže za taj dan i skupa su krenuli prema hotelu koji se nalazio iznad plaže. A ona se i dalje smješkala upućujući mi zadnji pogled preko ramena i smiješak koji je govorio ''vidimo se uskoro''. Majka i ja smo ostali na plaži još možda najviše sat vremena a ja sam opet bio u svom svijetu razbijajući glavu time tko je taj čovjek sa 'zlatnom djevojkom' i što ako je njen partner shvatio da očijuka samnom te će jadna cura zbog mene imati probleme. Bio sam na sto muka! Nakon plaže sam se odlučio relaksirati od stresnog dana uz pokoju pivicu i gitaru na balkonu našeg apartmana promatrajući more..

ponedjeljak, 06.06.2011.

Dan 2.

Jutro je! Sinoć sam slabo spavao. Razmišljao sam o djevojci zlatne kose i prekrasnog osmijeha. Unatoč nedostatku sna, osmijeh mi nije silazio s lica. Jedino što mi je bilo u glavi je misao kako moram naći to prekrasno biće koje sam sinoć sreo na rivi. Moram priznati, bio sam vrlo odlučan u toj namjeri, što je vrlo atipično za mene iz razloga što odlučnost nije jedna od mojih jačih strana. Majka je otišla na najbližu plažu našem apartmanu, vjerojatno zbog toga što je ujedno i najintimnija. Naime, ona ne voli gužve kakve su obično na hotelskim i gradskim plažama. Kaže da ljudi djeluju poput sardina nabacanih jedni na druge. Moram priznati da se i ja ponekad složim s njom po tom pitanju. Ali ovaj put nije bilo tako. Odlučio sam potražiti 'zlatnu djevojku' na svim plažama i uvalama do kojih sam mogao pješice stići. Krenuo sam, nadajući se da ćemo opet nekako nekom magijom naletjeti jedno na drugo. Držao sam oči širom otvorene te u hodu smišljao govor koji ću iskoristiti kada ju pronađem. Kada sam konačno nakon otprilike sat vremena smislio prikladan govor i nakon što sam bezuspješno obišao većinu plaža, palo mi je na pamet da što ako 'zlatna djevojka' ne govori hrvatski?! Tu su nastali novi problemi te sam počeo prevoditi taj famozni govor na engleski jezik i dalje bezuspješno obilazeći čini se i zadnju plažu. Nakon mog sad već dvosatnog obilaska Brela u potrazi za 'zlatnom djevojkom' rečeno mi je kako sam i očekivao da plaže više nema, drugim riječima to je značilo da moja potraga tu prestaje i da je bila poprilično bezuspješna, a poraz i neuspjeh su tada bile zadnje stvari koje su mi trebale i koje sam želio priznati samome sebi. No kako to obično u životu biva, neuspjeh nastupa onda kada nam je najmanje potreban! Nije mi ništa drugo preostalo nego da se vratim na plažu gdje sam ostavio majku. Ostatak dana nisam bio baš raspoložen za pretjerane rasprave i razgovor, tu i tamo bi ustao s ručnika te nestao u nepoznatom smjeru tragajući za 'zlatnom djevojkom'. Čudno je to kako određeni trenuci u životu, bez obzira na to koliko god oni kratko trajali, na čovjeka ostave snažan dojam i potrebu da ih proživimo ponovno!

nedjelja, 05.06.2011.

Dan 1.

Stigli smo u Brela! Divno, slikovito malo mjesto svega par kilometara od Makarske. Čim smo stigli pomislio sam kako je ovo mjesto kao stvoreno za odmoriti dušu i tijelo!
-Već pretpostavljate kako sam se samo prevario!
Smješteni u apartmanu privatne kuće na prvom katu s balkonom koji gleda na otvoreno more i do kojeg seže drvo domaćeg limuna, toliko blizu da ga možeš rukom dotaknuti i osjetiti njegov miris. Udaljeni od centra svih događanja svega deset minuta pješice. Malo smo se osvježili, odmorili se od puta te nakon što smo raspakirali osobne stvari odlučili otići u šetnju provjeriti što nam to Brela nude. Prekrasne plaže, kristalno čisto more te prizori s kojima sam se do tada susretao samo na razglednicama. Nakon nekog vremena počelo se mračiti. Sunce se polako skrivalo iza horizonta. Odlučili smo otići na večeru u obližnju konobu te nakon toga prošetati laganim hodom do apartmana i utonuti u san. Objedovali smo u konobi koja je slovila za najkvaliteniju u kraju sa vrlo ljubaznom poslugom i lokacijom koja gleda na samo šetaliste i rivu, savršeno za ljude koji vole biti u toku zbivanja na rivi tijekom objeda.
-Ja doduše nisam jedan od tih ali eto, želje moje majke bile su jače i završili smo na terasi konobe jedući nekakav riblji menu.
Moja majka je osoba čvrstog karaktera, jakog temperamenta, njena riječ je jednostavno zakon i dok se toga pridržavate sve će biti u redu, no unatoč tome, ona i ja zaista imamo odnos kakav bi svaka obitelj poželila. Rijetko kad se svađamo, povremeno se prepiremo i to najčešće radi gluposti, obično zato što meni ponekad bude dosadno i nezanimljivo da se baš nikad ne svađamo pa joj odlučim lupit neku kontru kada raspravljamo o određenoj temi čisto malo da bude zanimljivije i tako razbijem monotoniju, često se šalimo na vlastiti račun i komentiramo kako oboje nemamo sreće u ljubavi jel smo jako izbirljivi po tom pitanju. Majka me podigla gotovo sama, uz pomoć moje bake, nakon što nas je moj otac napustio kada je meni bilo svega tri godine života. Ne mogu se požaliti da sam imao teško djetinjstvo iako možda na prvu tako zvuči. Naprotiv! Moje djetinjstvo je bilo predivno odrastajući uz majku koja se trudila da mi ništa ni u jednom trenutku ne fali te da sam uvijek čist, uredan i sit. Kada bolje promislim, nikada mi nije trebalo puno za srecu. Nakon večere smo odlucili protegnuti noge malo i odšetati do apartmana. Šetali smo komentirajući i smijući se kako uopće nismo primjetili zgodne ljude za ovih par sati našeg boravka u Brelima te sam ja u šali rekao kako bi bilo bolje da se spakiramo te se odmah po jutru vratimo za Zagreb kada je već tako. Na što se moja majka odvalila smijati govoreći kako nisam normalan.
-Uobičajeno za nas dvoje rekao bi.
Po završetku naše zezancije me u trenutku zaslijepila plava kosa djevojke u daljini koja se probijajući kroz masu kretala prema meni te me prodornim pogledom ravno u oči bacila na koljena i samo sam osjetio kako hodam ususret njoj skroz zaslijepljen ljepotom i pojavom tog divnog ljudskog bića. Rekao bi da sam se osjećao kao na autopilotu. Nakon što smo se mimoišli te okrznuli ramenom okrenuo sam glavu za njom misleći kako mi je jedini zadatak da ju nađem sutradan i upoznam se s tim divnim bićem. A ona, kao da je čula moje misli, osvrnula se, pogledi su nam se opet sreli te se nasmješila. Bio sam na koljenima po drugi put u samo šezdeset sekundi.
-To mora da je nešto više, pomislio sam!

Uvod:

Bilo je to u ljeto 2006. godine. Otprilike, prije skoro pet punih godina.
-Uh vrijeme zaista leti!
Trebao je to biti samo još jedan od dosadnih obiteljskih odmora, po prvi puta u Brelima. No to je za mene, tadašnjeg prosječnog no vrlo emotivnog šesnaestogodišnjaka postalo iskustvo koje ću pamtiti i prepričavati cijeli svoj život. To su za mene bili dani kada sam upoznao pravu ljubav. Iskrenu, čistu i nevinu. Ljubav za kojom svi tijekom života tragamo. Ako vas zanima ostatak moje priče nastavite posjećivati ovaj blog. :)

	lipanj, 2011
P	U	S	Č	P	S	N
		1	2	3	4	5
6	7	8	9	10	11	12
13	14	15	16	17	18	19
20	21	22	23	24	25	26
27	28	29	30

Lipanj 2011 (8)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv